Ovaj tekst smo dobili od našeg pratioca Uroša Nestorovića i odlučili smo da ga podelimo sa vama. Tekst se radi o sada već bivšem šamionu poluteške kategorije Jon Jones-u. Kad pročitate tekst možete slobodno da kažete sta mislite o Jon Jonesu i da li se slažete ili ne sa Urošem.

Zar je neko očekivao drugačiji ishod? Zar je neko pomislio da je ovog puta ukrotio demone koji mu nisu davali mira, odlučio da postane bolji čovek- šampion kakvom smo se svi nadali?

Možda njemu I nije bilo suđeno da talenat pretoči u legendu. Možda je, srljajući iz greha u greh, napravio preveliki dug đavolu, dug koji nije mogao isplatiti. Na posletku, dug koji ga je uništio. Nije on ni prvi ni poslednji koji će svoj talenat prodati tami, kasno shvativši da čak I talenat ima rok trajanja. Negde između borbi, droge, skandala, on je izgubio sebe, pomislio da je sve moguće, da svoje grehe neće platiti I biti  heroj. Čak je i nas, obožavatelje, uspeo nekoliko puta da prevari. Uspeo je nekoliko puta da nas natera da zažmurimo na jedno oko i pružimo mu novu šansu, verujući u iskupljenje čak i više od njega, nadajući se pobedi, samo kako bi bajka nastavila da traje. Ali život nije bajka, ma koliko se trudili da u to poverujemo. I Jon Bones Jones nije heroj, ma koliko puta pokušamo tako ga predstaviti.

Kažu da je takav bio još kao sasvim mali dečak. Možda I previse nestašan. Još tada njegovi nestašluci su bili nešto više od toga. Još tada su se mogli nazvati greškama. Koliko god bio snažan, spretan, šarmantan I harizmatičan, uvek je postojalo nešto u njemu što mu nije dalo mira, nešto što mu je mutilo rasuđivanje I teralo ga da u svemu pretera. Svoju nadarenost je olako koristio, ne znajući da se nadarenost ne daje svakome.




Bio je talentovani srednjoškolski rvač, jako dobar igrač američkog fudbala na koledzu. Verovatno je mogao, i u jednom i u drugom sportu biti najbolji na svetu, samo da je hteo. Toliko je nadaren bio. Ali koledz je napustio relativno brzo. Nakon što je njegova tadašnja devojka zatrudnela, bio je primoran da se odrekne studentskog života, i jako rano pomiri sa činjenicom da postaje roditelj iznenada, već sa 21-om godinom. No, to ga nije nimalo omelo da se otisne u vode amaterskog MMA takmičenja, gde ostvaruje 6 impresivnih pobeda za samo tri meseca, ekspresno brzo privukavši pažnju MMA javnosti. Ali zar se već ne zna sve o tome? Nakon toga dobija poziv koji svaki mladi I ambiciozni borac na svetu priželjkuje. Najelitnija svetska promocija je jako brzo prigrabila pravi dragulj, ubojitog klinca koji u oktagonu može izvesti šta god zamisli, I bajka je mogla da počne.

Već u debitanskom meču pokazao je da se ne radi o običnom borcu. Iako se znalo da se radi o velikom talentu, niko nije očekivao takav stil. Laktovi, kolena, rušenja. Dok se drugi borci u tom uzrastu još uvek suzdržavaju neobičnih kombinacija, strahuju od neuspeha ukoliko pokušaju zadati udarac laktom iz okreta, Jon jednostavno nije imao tih problema. I taj stil se nikako ne može iskopirati, ne toliko zbog njegovih fizikalija, mada je I tu u dalekoj prednosti u odnosu na ostale borce, već isključivo zbog njegove filozofije borenja. Zar je postajao nekada veći virtuoz u oktagonu, čovek koji je pobeđivanje ljudi poistovetio sa umetnošću, uprkos brojnim potezima koji se mogu nazvati nesportskim?

Nizavši pobede, iako jako mlad, sticao je veliki broj fanova, što uopšte I ne čudi, jer se svako ko se imalo razume u mešovite borilačke veštine, istinski divi i stilu borbe, te načinu pobeđivanja Jona Jonesa. Konačno, 2011-te, sa samo 22 godine, Jon dobija priliku da se suprotstavi legendarnom Shogunu. Ako je iko I imao nedoumica, on ih je tada sve razrešio. Već tada je pokazao da se radi o najvećem talentu koji je ikada stupio u oktagon. Pobediti legendu sporta, šampiona divizije na takav način je delo o kojima mnogi ne smeju ni sanjati, ali baš zato je Jon to što jeste- čovek koji snove ostvaruje u javi. Konačno je stavio oko struka pojas, ne znajući njegovu pravu težinu, još uvek nošen hvalospevima očaranih fanova.




Daleko od toga da Jon nije u oktagonu bio pravi šampion. Njegove odbrane pojasa govore same za sebe. Ne samo odbrane, već I načini kojima je protivnike pobeđivao. Svaka odbrana je bila impresivnija od prethodne, svaka pobeda izvojevana na brutalni, ali istovremeno i prelep način. Činio je da nemoguće stvari izgledaju lako. Nanizao je pobede protiv do tada sjajnih protivnika, čineći da, u pojedinim trenucima, protiv njega deluju kao uplašeni debitanti, a ne bivši šampioni. Ne mogu se puno boraca pohvaliti da su u svojoj karijeri pobeđivali imena poput Quintona Jacksona, Vitora Belforta, Lyota Machide. Alexandra Gusstafsona, Daniela Cormiera… Samo jedan borac može reći da je sve njih njih pobedio u šampionskim mečevima.

Ali, dok je u oktagonu predstavljao nepogrešivog šampiona, van njega je bio sve samo ne šampion. Bio je najveći bludnik među borcima, I najbolji borac među bludnicima. Koliki je samo spisak njegovih incidenata, skandala. Zar se šampionom može nazvati čovek koji automobilom udari trudnu ženu, I bez stida pobegne? Zar se može nazvati dobrim čovekom nakon što izazove saobraćajnu nesreću pod uticajem alkohola, u društvu dve devojke upitnih moralnih načela, dok istovremeno u njegovom domu verenica uspavljuje ćerke, u čijim je očima on najbolji otac na svetu? Zar jedan sampion moze dozvoliti sebi koriscenje dopinga, pokusavajuci tako da dobije pocetnu, ali i nedozvoljenu i neeticku prednost?

Možda pobede koje on ostvaruje, stil borenja i možemo pripisati takvom stilu života, divljem I neobuzdanom. Možda Jon Jones ne bi bio to što jeste da je bio miran, porodičan čovek kojeg kroz život vode verska načela. Možda bi njegov stil borbe bio daleko lakši za predvideti, njegove ideje ne bi bile tako hrabre I izvedba istih tako veličanstvena. Takvim se čovekom, uostalom, on i predstavljao.

I nijedan bludnik nije više puta dobio oproštaj. Opraštali su mu fanovi oduzimanje titule, voleli tuču na press konferenciji, okretali glavu na korišćenje kokaina i kanabisa. Govorili su fanovi da njemu doping i nije potreban. A zasto ga je onda koristio? Uvek su, uprkos logici, verovali da će Jon proći bez posledica.




Verovao je I on sam u to. Da li mu je smelost zbog suludog samopouzdanja dopuštala da nedelju pre meča provodi u opijanju, ili je to puko traženje opravdanja u slučaju poraza? Bilo kako bilo, gotovo sam siguran da nijedan drugi borac nije u stanju raditi to svom telu i umu u nedelji borbe, i nakon toga pobediti neke od najopasnijih ljudi sveta. Eto koliko je on poseban.

Ali mora se covek zapitati, kolika je bila uloga dopinga u svemu tome? Da li bi on ostvarivao tako spektakularne pobede bez koriscenja dopinga? Tu ne govorim samo o fizickim aspektima borenja. Poznato je da doping pruza i psihicku prednost, dozvoljavajuci borcu da sebe smatra superiornijim, boljim borcem.

Jon je čist primer senzacionalizma ljudi. Ljudima se sviđa ideja da postoji čovek koji može trenirati samo tokom kampa pre meča i svejedno biti spreman za rat od 5 rundi. Ljudi vole to što on pobeđuje olimpijce belog nosa. On ljudima dozvoljava da veruju da je moguće biti grešnik tokom noći i šampion tokom dana. Ali nakon nekog vremena, jedno od ta dva mora otpasti. Upravo su mu zato ljudi opraštali. Dokazivao je ljudima da može proći gotovo bez kazne tamo gde bi drugi platili glavom. Držao je ljude u zabludi da mogu sa mnogo manje truda nego što je potrebno doživeti neslućene visine. Ali to nisu mogli, to je mogao samo on. Dostići neslućene visine prečicom. Ali te neslućene visine su  imale i lošu stranu-neslućeni pad.





Upravo smo sada svedoci tog pada, i sada se takođe nadamo da će pad biti što bezbolniji. Jer koliko god Jon Jones grešio, većina nas će mu oprostiti, ne zato što verujemo u njegovo iskupljenje, već zbog talenta. Talenta kojem rok trajanja ističe. Talenta čiji svedoci želimo biti makar još jednom.

 

Uroš Nestorović